< travanj, 2005 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Možda nikada nećete probati moju kuhinju ali će vas uvek zanimati šta imam da kažem
____________________________________

____________________________________
Domaćica i neki od boljih postova iz daleke prošlosti

Domaćica u Parizu
Domaćica i prosjaci
Domaćica i Nova 2006
Domaćica u Bratislavi II
Domaćica u Bratislavi I
Domaćica o televizijskom programu
Domaćica o dnevnoj politici II
Domaćica na moru IV
Domaćica na moru III
Domaćica na moru II
Domaćica na moru I
Domaćica na EXIT-u 2005
Domaćica na EXIT-u 2001
Domaćica za volanom
Domaćica i njena osebujna spoljašnjost
Domaćica i blogocoolerske liste
Domaćica i Evrovizija
Domaćica i članak sa kojim je dospela na naslovnu stranicu blog.hr
Domaćica o poštama i zašto ih mrzi
Domaćica o dnevnoj politici I
Domaćica i nepozvani gosti
Domaćica i Branko Kockica
Domaćica i holandski studenti
Domaćica u kozmetičkom salonu
Domaćica u Albaniji
Domaćica i drug Tito
Domaćica o zvezdama koje su svi jedva čekali da zaborave
Domaćica i institucija braka
Domaćica i udžbenička problematika
Domaćica i njena iskušenja na putu ka fakultetskoj diplomi
Domaćica i porodica Milošević

Uz pomoć Hala njušim:



Manualno posećujem sledeće fellow-Srbiće:

Azizamku
Beogradoholika
Jelo i ostalo
Kanidju
La Laru
Markomaniju
Natty
Ostap Bendera
Sibonija
TV blog
Fiesty Kitten
Shoshona

I drag mi komšiluk:

Big Mamu
Beštijicu
Blogistiku
bugenviliju
Chipi Chipsa
Cranberrie
diverzanta
divljakušu
draguljčeta
Espadrilu
Egotripp
Jade
Jazzie
Kulericu
Ma kaj got
Neve-neru
Odu jagodi
Parah dox
Rabljenog političara
Ribca
Riječanku
Skalicha
Utvaru iz pakla
Yellenu
YogaGirl
i druga Tita, naravno

Autentična ili ne, naša Belle de jour

Image Hosted by ImageShack.us


Blogovi mojih real-life drugara iz prijateljskih i svrstanih zemalja:

Bettina
Tommi Laitio

U suzama su nas izgleda napustili:

Bankrobber
Cookie
Oko promatrača
Pastoralna kupusica
Pinacolada
Poetik
Portobello Belle
URLanje

Image Hosted by ImageShack.us

I ja bedz za trku imadem!


online


___________________________________

rijama@yahoo.com
___________________________________

Moj vodič kroz teskobe svakodnevnog života

Žal za mlados'

Pop Boks
Leksikon YU mitologije

Na poslu je dosadno? Zabava je one click away

SpaceJap
Apsolutni hit
Najbolje otkriće trash patrole
Dobra reklama govori sto jezika
Nešto actually korisno

Linkz to my hall of cool

Vincent Price
Peter Sellers
Michael Caine
Peter Greenaway
Matori seronja koji mi je još uvek drag
The Housemartins
Billy Bragg
They might be giants
Jeff Buckley
The Faint
James
Kings of Convenience
4AD klika
Inspirativni tepisi
Delboy and Rodney Trotter


Rođendan, kažeš?

Rođendan mi je prošao a na poklon mi niste kupili:

Knjige

John Fisk "Popularna kultura" (izdavač Clio)
Vida Ognjenović "Put u putopis"
Sue Towsend - bilo koji od nekolicine dnevnika Adriana Mole-a
P.G. Woodhouse "Jutro donosi radost"
P.G. Woodhouse "Hvala ti, Dživse"
Oto Oltvanji "Crne cipele"

A o ovome ni da ne govorimo ..

USB kabl za moj telefon
Jednu dobru masažu
Biotherm mleko za telo (da, ono sa limunom)

..::Domaćički shit-lit::..
27.04.2005., srijeda
Nema pravoslavlja bez Golgote

Oduvek sam volela svoj život u centru grada.

Ništa ne može da zameni prednosti koje ovakav život pruža. U to ubrajam posebnu dinamiku koja karakteriše gradski život, blizinu svih potrebnih i nepotrebnih objekata, potpunu nezavisnost od varljive ćudi gradskog i međugradskog prevoza, vreme koje nije potrošeno na besciljni transport sebe od-do ... nekako baš volim da izađem na ulicu i da sam odmah u središtu zbivanja, volim što sam deo te nezaustavljive gradske vreve i retko šta bi me nateralo da istu zamenim brojanjem komaraca u nekoj neznabožačkoj pripizdini.

Ipak, da ne ispadne da mi je ovakav život apsolutna svetinja, priznajem da postoji jedan razlog zbog kojeg bih razmislila o povlačenju u lobotomiju seoskog života.

Raznorazni zgubidani koji se osećaju pozvanim da svrate svaki put kada su "u prolazu".


Nemoguće je opisati koliko mi ova poznanička kategorija ide na nerve. Jer, bez obzira na to što su vas upravo uhvatili u spremanju kuće, večeranju, popodnevnoj dremci ili gledanju omiljenog filma, ovi ljudi naprosto neće otići negde drugde niti će im pasti na pamet da vam se sledeći put najave. Teško je zamisliti da u današnjoj eri komunikacije određena skupina ljudi baš nikada ne stigne da stisne tih par tipki neophodnih za proveru svoje dobrodošlosti niti će se bilo ko od njih osetiti barem malo krivim što vas je u nečemu prekinuo. Naprosto, vaš im strateški položaj odgovara pa se vi češite što ste se skućili tamo gde je svima usput!

Iako sebe ne mogu okarakterisati kao “otirač” priznajem da mi je sve teže da sa ovakvim egzemplarima izađem na kraj. Pošto su moje tehnološki izazvane babe iz susedstva već poodavno razjebale i interfon i bravu koja uz njega ide, jedina barijera koja odvaja moje nenajavljene posetioce od moje privatnosti jeste 3 cm drveta u vidu ulaznih vrata. Tih je 3 cm, kako već i sami pretpostavljate, nedovoljno da sakrije znake života unutar kuće pa je samim tim lako utvrditi da li će kucanje ići u prazno ili ne. Meni je potom, kao svakoj dobro vaspitanoj osobi, malo teško da se pretvaram da me odjednom nema zbog čega sam prinuđena da vrata nevoljko otvaram u raznoraznim nečastivim izdanjima.

U početku sam ovakve iznenadne vizite trpela sa sebi nekarakterističnom ljubaznošću. Svako bi bio lepo dočekan i još lepše ispraćen. Kasnije sam utvrdila da moje posetioce ovakav pristup navodi na pomisao da na njihove prepadačke posete gledam sa odobravanjem pa sam promenila strategiju. Ipak, ni sva namrgođenost, raščupanost i nered nisu bili dovoljni da ih ubede da je za njihov audio-vizuelni ugođaj bolje da otpočnu sa najavama. Otrpeće oni svašta, samo da uđu “na 15 minuta”. Da se razumemo, na “15 minuta” bi ušli i da im kažete

- “Ej sorry ali stvarno sam u frci, sutra imam ispit koji spremam već godinu dana”
- “Nije baš zgodno, upravo sam u krevetu sa nekoliko rasplodnih pastuva”
- “Izvini ali baš sad razbijam glavu svom bratu”
- “Leprozna sam i upravo mi je otpala jedna sisa”


Tih “15 minuta”, neminovno, nikada nije “samo 15 minuta”. Makoliko vi vremenski i situaciono otpadali od frke, oni će uvek iznaći razloge neophodne da svoje obitavanje u vašem personalnom prostoru barem malo produže. Kad su već tu, iskoristiće zgodnu priliku da svoju predstojeću posetu najave nekim drugim ljudima. Ili će pak nešto staviti pod zub, pa neće valjda gradom bazati gladni?

To što ovo nije eskaliralo u pojavu hroničniju od mog bronhitisa, mogu samo da zahvalim drugim ko-avanturistima koji su svoje guzice doselili u centar grada. Sada se barem stiče utisak da razni drugi nesretnici i ja teret ovih poseta iz pakla manje više zajednički (pod)nosimo. Ipak, da ne ispadne da priča ima happy-end, gde bismo svi bili da nije

Rođaka iz unutrašnjosti


Mislim da su moji roditelji tek odlaskom u glavni grad shvatili koliko rođaka zapravo imaju. Da se razumemo, to su uglavnom pristojni ljudi koji vas ponekad čak i nazovu iz zabrinutosti za vaše zdravlje. Ipak, postoji tu i jedna kategorija (daljih) rođaka koja vaše obitavanje u centru zbivanja koristi kako bi vas pokrstila u svoj info-centar, kurirsku službu, eskort agenciju, bed and breakfast i sve što uz to ide. Neretko će, iz nepatvorenog ubeđenja da se baškarite u kilometrima slobodnog vremena, od vas tražiti nemoguće. Recimo, da u roku od 2 dana saznate šta im je potrebno za dobijanje neke vize, da im sva potrebna dokumenta pribavite, da ih u 6 ujutru dočekate na stanici i odvedete do ambasade u kojoj svi čekaju samo na njih. Ovde moja obaveza prema njihovoj vizi uglavnom ne prestaje jer se od mene neretko očekuje da im nađem “vezu” (po njima samim tim što živim u Beogradu istu neumitno imam) i da njihovu "stvar" malo "poguram”. Na ta njihova očekivanja mogu samo da odgovorim: super ste vi ali talk to my middle finger!!

Postoje i rođaci koji moj kućni telefon shvataju kao svojevrsni info-hotline pa s'toga očekuju da u posedu imam najrazličitiji spektar znanja tipa radno vreme njihovog kardiologa ili železnički vozni red. Kada im kažem da nemam pojma i da im je najbolje da za sticanje informacije upotrebe tamo-neki-broj-telefona kojeg sigurno mogu naći u svim novinama oni će me, sa patinom u glasu, ipak zamoliti da taj neprijatni informativni razgovor obavim umesto njih. Time zaključujem da je gradsko poreklo kao predispozicija, apsolutni must za komunikaciju sa raznoraznim službeničkim osobljem i sličnim nadrndanim telefonistkinjama. Amin!

Moji rođaci, često i iz različitih razloga, odsedaju u mom domaćičkom INN-u. Većina je stvarno vrlo fina, uvek se najave dobrano unapred pritom se izvinjavajući do neba zato što ih njihovih 273 pregleda primorava da kod mene prespavaju. Takve mi je ljude uvek gušt da primim i uvek se duboko saosećam sa nemilim razlozima njihove posete ovom lepom ali ružnom gradu. Ipak, među rođacima ima i onih drugih, koji smatraju da su određene sedmice u godini bespogovorno rezervisane za njihovu posetu i da istu ne moraju posebno najavljivati baš svaki put. Moje im stanište dođe kao stan u Beogradu kojeg nikad nisu imali. U takve ljude ubrajam svog petorazrednog strica kojeg, doduše, zaista ne poznajem ali koji se (do pre par godina) redovno pojavljivao poslednje nedelje avgusta sa sve ćerkicom i izjavom “Mi došli da se malo provedemo, nadam se da ne smetamo?". Ne, izvol’te, baš sam se pitala šta ću sa sobom ova četiri dana. Pošto ovaj stric poseduje stanoviti talenat za višesatno nestajanje u nepoznatom pravcu, pod onim "da se malo provedemo" podrazumeva da ja malo provedem njegovu ćerku koja ima 10 godina i kojoj sam interesantna otprilike koliko i meni mogućnost da Roberta Mugabea muči urastao nokat.

Mnogim je rođacima bez daljnjeg najinteresantnije da nas iznenade pred Novu Godinu kada moja kuća obiluje neograničenim krkanlukom i manjkom naše uobičajene nadrndanosti. Pošto nevoljno spavamo na podu, ponekad smo primorani da neke od njih pre vremena vratimo kući što ih, naravno, neće sprečiti da višednevnu novogodišnju posetu ponovo pokušaju sledeće godine ... i sledeće ... i sledeće.

Čitajući sva ove moje prethodno napisane umotvorine stičem utisak da ćete pomisliti da sam ja jedna negostoljubiva, nadrndana baba. Ok, druga dva možda i jesam ali prvo – ne. To vam može potvrditi svih onih milion ljudi koji su u mom životnom prostoru, u raznim svojstvima, obitavali od početka godine. I uvek sam tu kada nekome treba da se kupi lek, knjiga i ostale potrepštine koje je svakako lakše naći u velegradu nego negde drugde. Ipak, morala sam negde da izreknem svoje neprocenjivo mišljenje o onima koji me tretiraju samo kao vlasnicu pogodnog besplatnog svratišta u centru grada. Morala sam to da učinim sad, dok još nisu otkrili da sam veleposednik još jednog hip-svratišta. Ovog, virtuelnog.

Disclaimer: Ovaj tekst se ne odnosi na:

1. meni drage prijatelje koji su uvek dobrodošli
2. jedinu koleginicu sa fakulteta koja ovo čita
3. bliske rođake koje volim i koji to znaju
4. dalje rođake koji svoje posete uvek najave
5. raznorazne belosvetske putnike dobronamernike
6. G.K. poznatijeg pod nadimkom Ključ
7. Vas koji ovo čitate i koji me osvedočeno niste ni jedanput iznervirali

- 19:55 - Serviraj mi svoje mišljenje sa malo peršuna (27) - Uvrsti ovo u svoju knjigu recepata - Popni se na ove merdevine da okačiš zavesu
24.04.2005., nedjelja
Oh Brother, WHERE WERE THOU??

Danas se osećam nekako srećno

- zato što sam se konačno obračunala sa svim smećem u svojoj kući?

- zato što toliko puno učim da ću fakultet završiti već sledeće nedelje?

Ne. Danas sam srećna zato što sam u novinama pročitala sledeću vest:

Snimaju se nove epizode Branka Kockice


Za sve one koji imaju manje od 10 godina ili su televizijski izazvani, evo šta Leksikon YU mitologije ima da kaže na temu Branka Kockice

Krivac za utopijski idealizam kojim su inficirane generacije, naročito budnicom: "U svetu postoji jedno carstvo". "Drugare" je zvao pokličem "Tatatatira". Glumac koji će ostati najpoznatiji kao voditelj dječije emisije "Kocka, kocka, kockica" koja je prikazivana srijedom. Djecu iz vrtića je u obrazovnom programu vodio u okolicu. Svaki put prava avantura (...)


Branko Kockica je osoba koja je definitivno obeležila moje detinjstvo. Bio mi je treći roditelj još od momenta kada sam stekla svest potrebnu za gledanje televizije. Njegove su avanture bile sastavni deo mog života i neretko sam po cele dane plakala zato što su moji roditelji suviše nesposobni da me ubace u televizor kako bih mu postavila neko pitanje. Bila sam ubeđena da je njegova poseta mom vrtiću više nego izvesna pa sam se, u to ime, nekoliko puta čak i očešljala. Sumnjam da u gradskoj skupštini još uvek čuvaju moje pismo u kojem zahtevam da se svi drugi vrtići ukinu kako bih izbrisala svaku sumnju da će Branko doći u baš moj. Ova me je opsesija napustila tek kada su me, ničim izazvano, iz vrtića izbacili.

Psiho-objašnjenje: Subjekat ima višak energije i manjak razumevanja za grandioznost vaspitačkog autoriteta


Narodski:
1. Odbijala sam da spavam u 10 prepodne i na taj sam svojevrsan nesanički puč huškala i drugu, nešto disciplinovaniju decu
2. Kao svaka dobra poreklom-Vojvođanka sam običavala da svaki zalogaj jabuke zalivam čašom vode što je, iz nepoznatih nutricionističkih razloga, u mom vrtiću bilo strogo zabranjeno

I tako, obzirom da je vaspitački kadar bio nesposoban da se nosi sa mojim poletom, roditeljima je sugerisano da moju energiju usmere u nešto što ima smisla te da me upišu u muzičku školu ili na foklor.

Kako sam u to vreme već prevazišla fazu vršnjačkog simpatisanja Lepe Brene, folklor nije dolazio u obzir pa sam odvučena u muzičku školu u kojoj sam od tada pa nadalje prela violinsku paučinu. Ovaj period neću pamtiti po mnoštvu prijatelja (jer ko je još, in its right mind, imao prijatelje iz muzičke škole?) pa je moja opsesija Kockicom bila sotim veća. Naše se druženje odvijalo tako što bi on vodio emisiju dok bih ja ispred televizora skakala, vikala, dizala ruku, davala odgovore pre vremena i slično. Da ne pomislite da se ova patološka povezanost odvijala samo u domenu virtuelnog, Kockica je imao tu nesreću da živi u ulici do moje, što je rezultiralo višestrukim susretima na najvišem, supermarketskom nivou. Nepotrebno je napominjati da je sva moja ljubopitivost nestajala kao rukom odnešena na samu naznaku njegovog prisustva. Šta ću kad sam nerdovski chickenshit.

U mojoj je sedmoj godini života društvo bilo i zakonski primorano da me vrati među ostalu decu što je za posledicu imalo smanjeno interesovanje za Kockicu i povećano interesovanje za trospratne pernice, roze olovke i raznobojne uvijače za sveske. Ipak, da ne bude da sam Kockici ostala dužna, ovaj sam izostanak nadoknadila nekoliko godina kasnije i to u repriznom terminu.

Od tada, Kockici nema ni TV traga ni TV glasa. Njegovo se odsustvo sa televizije itekako osetilo dolaskom novih, monstruozno-pokemonizovanih generacija. U nameri da spasim barem jednu dušu, svog sam teletabiranog sestrića slala u pozorištance PUŽ kako bi njegovom odrastanju dala barem neki ukus za pamćenje. Često sam govorila da neću imati decu dok se na male ekrane ne vrati nešto slično Kockici. Sada, kada se to actually dešava, spavam mirnije znajući da nadolazeće generacije, uključujući tu i moj potencijalni naraštaj, imaju šansu da dočekaju budućnost barem delimično nerobotizovane.

Što se mene lično tiče, često nakon gledanja vesti prebiram razloge zbog kojih još uvek živim tu gde živim. Ponekad dođem do razloga #5, ponekad čak i #6 ali retko pređem preko toga. Povratak Kockice na male ekrane ne samo da mi je dao broj 7 nego i broj 8, 9, 10 ....

U to ime napisaću nešto, da se ne zaboravi

U svetu postoji jedno carstvo,
U njemu caruje drugarstvo,
U njemu je sve lepo, u njemu je sve nežno
U njemu se sve raduje

Tamo su kuće od čokolade,
Prozori su od marmelade,
Tamo svako radi, ono šta hoće
Tamo raste svako voće

U svetu postoji jedno carstvo,
U njemu caruje drugarstvo,
U njemu caruje drugarstvo.

- 20:48 - Serviraj mi svoje mišljenje sa malo peršuna (21) - Uvrsti ovo u svoju knjigu recepata - Popni se na ove merdevine da okačiš zavesu
21.04.2005., četvrtak
Zemlja tu(li)pana

Svako koga znam zavidi nekome. Neki zavide komšiji, neki lokalnom bogatašu, neki slavnim osobama, neki političarima, neki onim ženama koje actually mogu da dožive orgazam, ali ja ne. Predmet mojih tričavih balkanskih opsesija su, ni manje ni više, holandski studenti i to iz minimalno 3 razloga:

1. Ukoliko ne studiraju u Tilburgu ili Wageningenu postoji elementarna šansa da žive negde gde je zabavno

2. Ovi studenti su, barem do skora, imali prilike da uživaju u relativno cool obrazovnom sistemu koji im je ostavljao dovoljno prostora za samorazvoj i sprovođenje raznih društveno-korisnih istraživanja. Tako, na primer, zaključujem da ne poznajem ni jednog holandskog studenta koji barem godinu dana života nije straćio smucajući se po raznoraznim južnoameričkoafričkoazijskim pripizdinama, izučavajući razliku između evropskih i vanevropskih kravljih njuški ili pak svadbenih običaja, načina držanja jelovnog pribora, podizanja obrve u znak neverice i sl.

3. Ne treba zanemariti činjenicu da oni, i pored svih ovih stresnih nastavnih obaveza, i dalje nalaze dovoljno vremena da strepe nad sudbinom ostatka sveta i pomažu onima u nevolji. Sigurna sam da, u ovom trenutku, u svakoj problematičnoj tački na svetu, egzistira barem jedan zabrinuti holandski student. Pošto smo svi mi, manje više, imali neka iskustva sa njihovom željom da pomognu ne osećam potrebu da ovu tačku razlažem više no što je potrebno. Vlasništvo nad ovim sredstvom za uznemiravanje javnosti iskoristiću samo da im zahvalim što su nam onomad poklonili onu zlatavrednu mašinu za štampanje letaka i izluđivanje neispavanog komšiluka (Dank u wel!)

Nakon što smo 2000. omraženom “vođi” rekli još jedno u nizu istorijskih “njet”, prestali smo da bivamo predmet filantropističke opsesije raznih ino-studenata, uključujući tu i one iz Holandije. Oni su se vrlo brzo prilagodili novonastaloj tranzicionoj atmnosferi pa su topsecret-levičarska putovanja zamenili turističko-seminarsko-naučnim obilascima koji su umeli da potraju i po nekoliko meseci. Ispočetka je to umelo da bude interesantno ali se kasnije pretvorilo u genuine tlaku jer se činilo da sve pristigle zanima samo jedna tema i to ona koja je možebitno interesantna još samo pokojoj autoritarno-zabludeloj ex-SSSR republici i nikom više.

Zaključak do kojeg sam došla u ovih nekoliko godina neprestanog ino-hostinga jeste da od Balkanaca fasciniranih strancima postoji još samo jedna gora društvena pojava

Stranci fascinirani Balkancima

Čini se da na prste mogu nabrojati one koji su došli na ovo naše avalitno područje a da ih nije zahvatio barem jedan vid trash histerije. Pod ovim pritom ne podrazumevam neobuzdano uživanje u burecima, ćevapima, kajmaku, turskoj kafi i šljivovici jer tu vrstu histerije potpuno razumem i opravdavam. Ovde se više osvrćem na sledeće pojave:

1. Naprasno obožavanje Cece i Magazina i odgovarajuće aseksualno zavijanje kukovima uz neprestano puštanje istih
2. Idolopoklonstvo prema Emiru Kusturici i stav da su njegovi noviji filmovi naprosto čarobni
3. Poštovanje Ustavne odredbe o iracionalnom ponašanju koje se najviše ogleda u nemogućnosti izgovaranja bilo čega bez decibelskog izazivanja zemljanih potresa, izlučevinastom ponašanju na ulicama, kafanskom mentalitetu van kafana, nameštanju jaja, čačkanju ušiju i nosa pred očima javnosti i slično
4. Uporni pokušaji komuniciranja kroz onih 5 reči domaćeg jezika koje su u međuvremenu spoznali i koje potom neprestano rabe za opisivanje svega što ih okružuje

Vrhunac njihove integracije u ovo društvo predstavlja svojevrstna srbo-inicijacija iliti odlazak na trubački festival u Guču tokom kojeg se pripadnici raznih nacionalnosti i rasa takmiče u nekoliko sportskih disciplina od kojih ćemo posebno izdvojiti:

1. nabijanje masne zadnjice u adekvatan trubački instrument
2. skaknje u svadbarski kupus sa motkom
3. intimizacija sa trubačkim sastavima propraćena free climbingom po stolovima prepunim piva i pečenja
4. pišanje u dalj
5. povraćanje u vis
6. urlanje na 400 metara sa zvučnim preponama

Kako ova svojevrsna Specijalna Olimpijada ne ostavlja nikog nezadovoljenim primetno je da je svake godine pohodi sve više i više stranaca željnih otkrivanja The Holy Grail srbizma. Nemojte misliti da mi je ovakav vid turizma apsolutno faux pas ali jebemliga više mi je dosadilo da nam ceo turizam funkcioniše pod parolom "Zbogom pameti" i da ja zbog toga treba da budem neznamkako impresionirana i etno-osveštena.

Da se vratim na temu posta


U sklopu ovih turističko-seminarsko-naučnih putovanja, moj su rodni grad proteklih nekoliko meseci ukrasile dve holandske studentkinje, poznatije pod radnim nazivom "Just one more question". Činjenica da baš nisu imale pojma čime bi se ovde bavile nije predstavljala prepreku holandskim poreskim obveznicima da im, u all inclusive varijanti, obezbede tromesečni radni boravak u našoj dragoj zemlji "ratnika i seljaka".

Nedostatak sopstvene inspiracije nadoknađivale su upornošću zbog koje minimum dvadesetak stanovnika ovog grada i dalje sa strahom odgovara na telefonske pozive i odlazi u mračne prostorije. Deduktivnom metodom su zaključile da će se jedna baviti desno-orijentisanim studentima i njihovim stavovima o Evropskoj uniji a da će druga uloviti levo-orijentisanu studentariju da sa njom raspravi pojam studentskog sindikalnog organizovanja i ostale nepodopštine. Bez obzira što se malo šalim na njihov račun, priznajem da su se stvarno trudile da izađu na kraj sa ovim temama nesagledive širine.

Ipak, da i pored svog tog truda nisu uspele da prodru u suštinu ove dve grupe, pokazuje i njihov oproštajni party. Zanemarivši činjenicu da se levičari i desničari ovde vole koliko ja i moj neperforirani zvanično neotkriveni čir na želudcu, one su odlučile da je red da se Holanđani još jednom postave kao trouble-medijatori i da se obe ove grupe pozovu, u isto vreme, na jedno neformalno druženje, pijanku i sveopšti nudge-nudge.

Ne znam da li je potrebno to napomenuti ali je ovaj nizozemski poduhvat jednak spajanju

1. skinheadsa i Roma
2. navijača i gayeva
3. Hrvata i njihovih problematičnih suseda :)

U svakom slučaju, tokom ovog desničarsko-levičarskog-ja-tebi-ti-meni eventa, na videlo su isplivale mnoge interesantne činjenice:

1. Da ja sedim u istoj prostoriji sa predstavnicima stanovite studentske organizacije No mo ka non

2. Da su to oni isti koji su onomad na Pravnom fakultetu u Beogradu hteli da organizuju tribinu pod radnim nazivom

"10 godina od OSLOBAĐANJA Srebrenice"


3. Da je posle cike i vriske u medijima tribina odložena na neodloženo

4. Da sam se, između druge i treće tačke ovog nabrajanja, neobuzdano agnostički molila da ih zahvate opekotine trećeg stepena, gnojni sifilis, trihineloza i sveopšte odumiranje reproduktivnih organa

I sad, kako objasniti dvema holandskim studentkinjama šta sa tom slikom zapravo nije u redu?

Jer, njima su svi elementi za dobru žurku tu: narodnjaci, rakija, zdenka sir. I studenti da se druže. To što je barem jedan deo studenata u prostoriji slučaj za posmatranje nema veze. Holandski je praštati.

Na žurci smo barem 30 minuta potpuno iskrivljenih faca slušali masturbacioni traktat na temu prava istina o Srebrenici. Naše su domaćice u jednom trenutku možda čak i shvatile da je atmnosfera malo zategnuta ali su i dalje insistirale na svojoj misiji bratstva, mira i razumevanja među narodima koju smo mi pozdravili okretanjem guzica za 180 stepeni i odlaskom u bolje sutra. Kasnije su nam objasnile da je njihov stav da se desničarski studenti moraju tretirati sa punim uvažavanjem jer će jedino tako modifikovati svoje mišljenje. Moj je stav da im, po kratkom postupku, treba otfikariti ono što im uopšte omogućava da imaju mišljenje in the first place. Jebemliga kad takve samonabeđene wannabe-bogomdane seronje bez mozga jednostavno ne podnosim.

I tako, nakon što su naše vesele drugarice otišle kućama ostaje nam da se zapitamo koja je njihova sledeća matchmaking misija. Komunisti i Berlusconi? Ateisti i religiozni fanatici? Antiglobalisti i korporacije?

Ne znam. Znam samo da je moj intimni wet-dream da poznajem neke snagatore. I da u društvu tih snagatora "slučajno" naletim na gorenavedenu studentsku organizaciju. I da potom zamolim snagatore da svoje velike ruke malo "odmore" na njihovim nesuvislim facama. Nekoliko puta, ako je to ikako moguće.

- 17:19 - Serviraj mi svoje mišljenje sa malo peršuna (20) - Uvrsti ovo u svoju knjigu recepata - Popni se na ove merdevine da okačiš zavesu
19.04.2005., utorak
Rainy days and Mondays

Pošto sam danas, u sklopu njegovog pokušaja da nam premijera vrati na male ekrane, imala priliku da vidim ovog čoveka, odlučila sam da učinim sve što je u mojoj moći da umanjim efekte vikend putešestvija na relaciji žurke-alkohol-cigarete-spavanje i da svoj hairstyle koji je, zahvaljujući kiši počeo da podseća na Jon Bon Jovi-ja iz perioda očerupane kokoši, zamenim nečim iole pristojnijim.

I tako sam otišla kod frizera.

Usput sam malo razmišljala o tome kako je starenje zapravo komplikovano. Prvo, zato što se vremenom, posle svake lumperajke, osećaš kao govno. Drugo, zato što takav osećaj prati i adekvatan govnjivi izgled. Treće, zato što ti je potrebno sve manje govana da se dovedeš u taj stadijum.

U mojoj se ocvaloj mladosti pod lumperajkom podrazumevalo dešavanje koje je uključivalo omanju fabriku alkohola, sveopštu raspusnost i povratak kući u vreme kada su svi korisni članovi društva već uveliko na svojim radnim zadacima. Danas pod tim terminom osobe mojih godina podrazumevaju tek nekoliko pića, nešto glasniju razmenu mišljenja i hrkanje u opšte prihvaćeno vreme. U tome se ogleda još jedna nepravda na relaciji staro-mlado - kad si mlad i kad ti se može onda te drndaju dosadni roditelji i njihova finansijska i vremenska ograničenja a kad odrasteš i pošalješ roditelje tamo gde sunce ne sija, onda te izda sopstvena telesna biologija neophodna za povremenu plejadu alko-nesaničkog rastrojstva.

Pošto kod frizerke nije bilo ni jednog zainteresovanog građanina za žučnu raspravu o rascvetalim krajevima i uticaju blanša na odumiranje kose, nas dve smo se dale u ozbiljne razgovore o muškarcima. Moja se frizerka opasno uznemirila gledajući HRTov prilog na temu kozmetičke emancipacije dragog nam suprotnog pola. Naime, u tom prilogu je eminentni zagrebački vizažist razotkrio šta sve treba da se nađe u torbi jednog Hrvata koji elementarno drži do sebe. To su, in random order:

- terracotta podloga za lice za stvaranje utiska raskošne preplanulosti
- maskara za blago isticanje trepavica
- gel za sprečavanje zabludelosti muških obrva poznatije pod imenom "efekat Momčila Krajišnika"
- balm za usne sa voćkastim ukusom

I sad, ovaj bi prilog možda i bio u redu da nije sam po sebi problematičan. Prvo, retko da koji od naših significant others hoda okolo sa torbom čija isključiva namera nije transport ogromne količine nepotrebnih papirčina iz tačke A u tačku B. Drugo, makoliko se oni osećali emancipovano, većina heteroseksualnih pripadnika muškog roda posedovanje artikala koji nisu u domenju pranje/brijanje/miris smatra kozmetičkom dramatizacijom. Treće, makoliko se mi osećale emancipovane, da li bismo stvarno izlazile sa nekim ko je više terracotta od nas?

S'toga smo frizerka i ja odlučile da sastavimo spisak dozvoljenih i nedozvoljenih poteza u sferi lične higijene i metroseksualizma i da ga ovim putem obnarodujemo.

Dakle, muškarci, olovku u ruke i pišite.

Stilski must

Čista i mirišljava kosa
Odvažne i manje odvažne frizure različitih dužina koje ne uključuju previše repova, postranične munje, gnezda na temenu itd.
Korišćenje osnovnih ličnohigijenskih potrepština
Uklanjanje zastrašujućih dlaka sa leđa

Stilski OK

Gel i ostala hair sredstva (osim upotrebljena za stvaranje nejasnih kosmatih efekata)
Pedikir i manikir
Fake tan u granicama normale
Workout (Bog vam pomogao ako pokušate da nas zasenite)
Tatoo (osim JNA-sidrastih varijanti)
Stavljanje blata na lice (u intimi svog boudoira, naravno)

Stilski no-no

Presađivanje kose po sistemu na parove razbrojs'
Češljanje kosmatog dela preko nekosmatog dela u cikličnom maniru
Šminkanje (posebno kleopatrasto isticanje očiju)
Petljanje sa obrvama (osim ukoliko nije reč samo o jednoj koja se prostire iznad oba oka)
Dugački nokat na malom prstu
Parfem Fahrenheit 451 (naša tačka ključanja)
Korištenje masti iz dupeta za upgrade usta ili obraza
Pečatasti prsni nakit

Što se odevanja tiče, svaka je vukla na svoju stranu, složili smo se oko street-wise looka i muškaraca u dobrim odelima (personalni mnjam) dok su nam na no-no listu došle muške tange, raznorazni životinjski motivi za izgubit' se u džungli, nipples-on-display mrežaste majice i sve što je u domenu PVC/zlatno.

Nakon ovih žensko-šovinističkih nadmudrivanja, zaputila sam se put gorenapomenutog VIP gosta. Da ne davim sa nepotrebnim deskripcijama ovog bliskog susreta treće vrste, događaj ću opisati rečima našeg polu-metroseksualnog ministra inostranih poslova: na Zapadu ništa novo jer u Srbiji ništa novo. To jest, ako zanemarite da imam novu frizuru. I tuberkulozno-izbljuvački look koji ću probati da izlečim nastupajućim desetosatnim ubijanjem oka. Pa-pa!

- 01:38 - Serviraj mi svoje mišljenje sa malo peršuna (30) - Uvrsti ovo u svoju knjigu recepata - Popni se na ove merdevine da okačiš zavesu
15.04.2005., petak
Odličan 5

Pošto moj blog svakodnevno pohode roditelji tražeći sledeće:

- sastav na temu moja porodica na engleskom
- najbolji pismeni sastav na temu zaljubljen
- pismeni sastav o TV emisijama
- pismeni zadatak kultura
- pismeni sastav na neku temu (wow, how specific!)
- update: izlistaj mi neki pismeni sastav za decu

odlučila sam da im olakšam muke i da im dostavim čak dva pismena zadatka da nad njima lamentiraju ceo vikend.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ovim putem se zahvaljujem svojoj dragoj prijateljici Lj. što mi je izručila ovo literarno blago na uvid.

Nego, pitam se, šta je to glavni lik prvog sastava radio za pare što je naknadno precrtano?
Slobodni ste da u komentarima nagađate. Meni svakakve prljave misli padaju na pamet, da se zna :))

- 20:21 - Serviraj mi svoje mišljenje sa malo peršuna (24) - Uvrsti ovo u svoju knjigu recepata - Popni se na ove merdevine da okačiš zavesu
11.04.2005., ponedjeljak
Serbian splendor

Pošto se nazire da moj ispitni uspeh neće biti u domenu vanserijskog, odlučila sam da se kaznim na jedan od sledećih načina:

1. Gledanjem gasatrbajterskih SMS poruka na TV Bjeljini (kasnije odbačeno kao suviše zabavno)

2. Kupovinom nekog CD-a u izdanju PGP RTS i slušanjem istog (kasnije odbačeno kao suviše okrutno)

3. Odlaskom kod kozmetičara (kasnije prihvaćeno kao korisno ali i kažnjivo jer odande nikad ne izađem izgledajući baš sasvim dobro)

I jebote. Stvarno sam se kaznila. Potrošila sam skoro dva sata života na kompletne idiote.

Moj salon su naime, u poslednje vreme, počele da hodočaste raznorazne ženetine kojima je okosnica sveta i bivstva egzistiranje po ovakvim ustanovama na dnevnoj bazi. One ne čitaju knige. One ne znaju ko je na vlasti. Njih ne zanima karijera niti opšte stanje u društvu. One ne moraju da razmišljaju o čemu govore. Jer one su lepe. I moraju ostati lepe. U suprotnom će mužjaka u pećinu moći da sateraju jedino močugom. Kao i sve ostale smrtnice, uostalom.

U mom salonu konverzacijske teme nisu uobičajene. Ne priča se o besparici, ne pljuju se političari, omladina i ostali raspusnici. Nikoga ne brine sveopšta narkomanija ili teenagerska pornografija. Pa čak ni ona estradna. Razgovara se prvenstveno o izgledu. O g. Miteseru koji se, o šoka, izvoleo na licu pojaviti baš danas. O laku za nokte koji se izdajnički okrnjio pred veliki izlazak. O broju tretmana potrebnih za eliminaciju izrazito vidljivih 5 grama celulita. O licu koje se, zamislite, malo opustilo nakon pedesete godine života. O sisama koje nikako da stanu kako treba. O zadnjici koju svako veče treba premazivati guzičastom esencijom voćnih kiselina smućkanih posebno u tu svrhu. O velikoj svetskoj zaveri koja nam zabranjuje da solarijum pohodimo više od 20 minuta dnevno. Iza te odluke sigurno stoje neke frigidne, brkate babuskere koje prave potrebe jedne fun fearless female ne bi spoznale ni da ih iste ošamare sa naslovne stranice Cosmopolitena.

Svaki pokušaj započinjanja bilo kakve normalne konverzacije nailazi na ležerno neodobravanje. Recimo, u nameri da i mene ubace u ovaj svojevrsni intelektualni maraton, priupitana sam: A čime se ti baviš u životu?

"Studiram"

"Jaoj pa to je divno! Šta?!!?"

"Političke nauke."

"Jaoj SUPER .... a na kom je to fakultetu?"

"Pa ... na Političkim naukama."

"FENOMENALNO! I šta, ti ćeš da nam budeš nova predsednica, jel?"

(nepotrebno je opisivati moj naelektrisan izraz lica)
"Pa neću baš, moja interesovanja su više u domenu teorije nego prakse"

*sveopšti zbunj* (shvatam da sam unela suviše nepoznatih termina)

"Hoćureći, nisam sigurna da sam stvorena za aktivno bavljenje politikom"

"Aaaaaa ... pa to je baš lepo!"

(Nailazi spas u vidu druge mušterije)
"Eeeeej donela sam vam svoje slike sa venčanja!!!"

(svi u glas, orgazmično) "JAOOOOJ DIVVVNOOOOO, daj da ih gledamo!!!"


Potom ostajem sama dok ostali balave nad fotografijama, kokodaču i mahnito uzdišu.

Da moj slučaj nije usamljen govori i pokušaj započinjanja normalne konverzacije #2 od strane kozmetičarke i neidentifikovane mlade osobe nešto širih shvatanja:

"I tako, gde nam ti sad lepo putuješ?"

"Idem u Moskvu, na ekskurziju sa fakultetom"

"E ne bi ti ja tamo išla ... ni slučajno!!!"

"A što?"

"Ma tamo vlada ona prokleta ruska mafija ... de, da me otmu na aerodromu i da me negde odvedu i da mi svašta rade ... !!?!"

"Ma to uopšte nije tačno, ja sam tamo bila već jedanput i bilo mi je super"

"Ma mene uopšte ne možeš da ubediš da je tamo super, znam ja kakav je tamo kriminal i šta se tamo ljudima dešava ..!!!"

"Ma kad vam kažem, tamo je sve potpuno u redu, neće vam se ništa desiti"

"Ma možda se tebi ništa neće desiti ali mene tamo ne bi namamili ni da mi plate!!"


U cilju upotpunjavanja ove priče prinuđena sam da izvedem i malu digresiju u kojoj smo, pre par godina, učestvovale gorenavedena kozmetičarka i ja:

"Gde ideš na more?"

"Pa prvo ću u Opatiju, kod drugarice ... posle idem brodom do Dubrovnika na neki seminar"

"ŠTA? Ideš u Hrvatsku?"

"Pa da ... što?"

"E ne bi ja tamo išla ... ni slučajno!"

"A što?"

"Beži bre, da me oni Hrvati tamo pojedu"

"Pa ja sam već bila nekoliko puta i nije mi se ništa strašno desilo ... naravno, ne može se baš lagodno ići svugde ali npr. Istra je totalno OK"

"Ma ne možeš me ubediti da je tamo bilo šta OK ... znam ja šta tamo rade ljudima!!"

"Pa ja vam kažem da je meni bilo potpuno u redu."

"Pa možda je tebi bilo u redu ... ali mene tamo ne bi namamili ni da mi plate!!"


U nameri da sačuvam barem onaj deo intelektualnih potencijala koji još uvek razlikuje Mensu od Menstruacije odvibrirala sam do police sa novinama. Naravno, ovde svakako nećete naći Time magazine, još manje Financial Times (možda samo onaj dodatak sa najbogatijim neženjama). Ovde se čitaju samo one novine sa slikama i velikim naslovima koje, ni na koji način, ne zamaraju okice sa sočivima u boji. Pa tako iz novina saznajemo da se ona nije previše potresla zato što se razvela pre nego što je uspela da isplati "venčanje iz bajke", da se onaj, koji-je-zamalo-pobedio-na-Evroviziji, pre desetak godina venčao ni manje ni više nego u šerpa-plavom odelu, kao i da se neka pevaljka posekla dok je rezala hleb što predstavlja bogznakakav problem za njenu karijeru jer sada otežano nanosi karmin i maskaru. Saznali smo i gde možete da konkurišete za budućeg mladoženju eminentne pevačice, a, za vas koji ste se (kojim slučajem) zabrinuli, ekskluzivno otkrivam – Nives se ipak udaje!

Osokoljena ovom istorijskom pobedom ljubavi, u daljem čitanju "najtiražnijeg časopisa od Vardara pa do Triglava" saznajem još nekoliko krajnje intrigantnih podataka:

#1 "Pevača Ćiru na izlasku iz WC baba-sera olakšala za 10 evra" (tekst prate slike dotičnog Ćire dok obavlja number one, u narodu poznatiji kao mala nužda)
#2 "Neda Ukraden dva sata špartala po prodavnici zbog jedne bombonjere" (Eto ti sad teksta pa krepaj, zgubidanska prokletnice!)
#3 "Šok u solarijumu!" ("Zbog straha od zatvorenog prostora O lja Cr no gorac se onesvestila u solarijumu")

Hipnotisana tom užasavajućom tragedijom svetskih razmera skoro da i nisam primetila da je oko mene zavladao state of emergency. Naime, u salon je uletela devojka kojoj je, u nameri da promaši kojeg pešaka tokom vozačkog ispita, stradao nokat zbog čega je alarmirana i Nacionalna Nokatna Garda. Svi su joj se, bezmalo u suzama, dali u pomoć a ja sam se bešumno išunjala. Meni je izgled važan ali mi je važan i onaj elektricitet između ušiju a ovo je za njega ipak bilo previše. Odoh ja u PGP-RTS ...

- 19:07 - Serviraj mi svoje mišljenje sa malo peršuna (12) - Uvrsti ovo u svoju knjigu recepata - Popni se na ove merdevine da okačiš zavesu
09.04.2005., subota
Blog Idol by Domaćica (prvih 10 takmičara)

A, kada sam već razotkrila kako izgledam iz South Park vizure, evo kako ja doživljavam neke od vas in random order!

1. Ovaj - Onaj - njega actually poznajem

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ovako on izgleda kada partijamo po amsterdamskim prćijama ...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

... a ovako kada mu šaljem mejlove sa sledećim subjectima "HELP!!!!", "Treba mi pomoć!!!!", "Pomagaj!!", "Kompjuterski SOS!!!!" "aaaaaaaaa" i sl. Osećam se obaveznom da napomenem da se to dešava barem jedanput dnevno.


2. Slobs - i njega actually poznajem

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Naš heroj na braniku otadžbine. Ovako izgleda otkako je napustio beogradske kuloare.


3. Marisi

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Hedonistica, Latino pizdunka, korisnik noćnih autobusa, svetska putnica.


4. BrandNewGirl

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Pravnica za čijih će se pola sata mnogi otimati vrlo brzo (ovde prikazana u sudijskoj odori, da se zna!)
Mršava, dokona, neopterećena i seksualno oslobođena.


5. Cookie

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Oštro oko za svaku glupost koja nas okružuje.
Buduća kolumnistica mog high-profile časopisa.


6. Freestyler

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Predmet uzdisanja mnogih blogera i šire.
Dečko sa dobrom muzikom.


7. dedarobber

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

U odnosu na našeg dedarobbera, Rolling Stonesi deluju kao skupina matorih drtina na izdisaju!


8. Pinacolada

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Blogovski high-class.
Dama sa stilom.


9. TV blog

Ko je tv blog?

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Da li je to on?

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ili on?

10. Analyse this

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Uživalac tuđih blogova.
Komentator.
Veleposednik interesantnih linkova.

Disclaimer: zbog nedostatka vremena, uspela sam da uradim samo ovoliko. Ostali će na red doći kasnije, zajedno sa eventualnim novim verzijama postojećih.

Pitam se, da li sam barem nekog pogodila? :)

- 21:02 - Serviraj mi svoje mišljenje sa malo peršuna (25) - Uvrsti ovo u svoju knjigu recepata - Popni se na ove merdevine da okačiš zavesu
Koji lik iz South parka ste vi?

Taman sam se ponadala da ću vam ovog vikenda ponuditi malo originalne zabave a kad ono saznajem da su me neki blogeri već preduhitrili. Ipak, pošto većina vas te druge blogere ne čita, šteta bi bila uskratiti vas za mogućnost da kreirate svoj lični South Park lik!!

Ja sam svoje likove kreirala ovde. Pošto sam bila poistovećena sa tamo-nekim kravama iz prošlog posta evo me sotone, krepajte!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

... ok, grrr, DOBRO, možda ispitni rok i nije moje najbolje izdanje!

Ipak, sledeći vikend planiram upgrade. Razmišljam se između ovog smart-sexy

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

i ovog, polu-smrtničkog Lil'Kim fazona

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nisam odlučila pa još malo isprobavam. Šta vi mislite ...?

UPUTSTVO: Slikice se sejvaju tako što:
1. Na tastaturi pritisnete ono Print Screen ili PrtSc
2. Potom vaša slikica ode u Clipboard, tamo gde se čuvaju stvari koje copy-pastate, nakon copy i pre paste
3. Nakon toga otvorite neki program za obradu slika (npr. ACD FotoCanvas) i tamo uradite paste
4. Potom izrežete sliku (Crop-obeležite teren-double click unutar obeleženog terena) i uradite File/Save As
5. Slika je sejvana!
This manual is done in cooperation with Ovaj Onaj

- 16:17 - Serviraj mi svoje mišljenje sa malo peršuna (6) - Uvrsti ovo u svoju knjigu recepata - Popni se na ove merdevine da okačiš zavesu
07.04.2005., četvrtak
Albanija na dlanu (zato što me mučite)

Pošto nekima od vas moji uzaludni pokušaji da ispred imena dodam titulu dipl. očigledno nisu dovoljno sveti, napisaću vam nekoliko reči o svoja dva boravka u susednoj Albaniji.

Albaniju sam prvi put posetila negde 2001. godine a sledeći put negde dve i po godine kasnije. Oba puta se moj odlazak tamo shvatao kao velika egzotika pa su reakcije mogle da se mere kilometrima razrogačenih očiju i isplaženih jezika. Treba napomenuti da mi je prvo putovanje obeležilo sletanje koje je desetak minuta bilo onemogućeno bezbrižnim šetanjem radnika po pisti :)

Aerodrom u Tirani je takođe ugođaj of its own. Prilikom prve posete nije bilo nikakve infrastrukture tako da smo pasoše ostavljali na stolu u hodniku da bismo potom kofere iz aviona bezmalo vadili sami :) Drugi put je već bilo drugačije. Aerodrom je i dalje izgledao kao železnička stanica u Vranju ali je barem bilo normalnih šaltera, trake za prtljag i duty free shopova. Šteta što je fotografisanje na celom području aerodroma strogo zabranjeno jer bi to zasigurno bile fotke za nezaborav.

Prvo što primetite pri dolasku u Tiranu je arhitektura, saobraćaj i gužva. Prilikom moje prve posete zgrade su delovale kao da su na dvadeset minuta od raspadanja. Izuzetno duhovite arhitekte su se potrudile da zabave ne zafali pa se građevinski layout kreće u domenu pravih poduhvata (primer: 1-3-5 sprat imaju prozor sa leve strane, 2-4-6 sprat terasu sa desne ili 1-4 sprat imaju prozor, 2-5 terasu a 3-6 i prozor i terasu, i slično). Urbanistički plan se takođe nije shvatao kao Biblija pa su zgrade manje-više postavljane tamo gde je bilo zgodno a jedna se, iz nekih razloga, našla i na sred puta, pa je većini mojih pratilaca osnovni vid zabave bio iznedrivanje načina da se ova prepreka zaobiđe od strane vaskolikih vozača. Ulice i brojevi su takođe tabula rasa pa će vam najčešći opis nečijeg geografskog položaja biti "Aaaa? Irish pub? To vam je prekoputa Hrvatske ambasade". Svi znaju gde je koja ambasada tako da nema beda, mnogi će se ljudi ponuditi da vas do odrednice i sami doprate, bez novčane nadoknade (da predupredim zlobne komentare)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Trgovina je u Albaniji predmet nacionalne opsesije tako da ćete u Tirani pre ostati bez pijeće vode nego bez suvenira. Svi veliki bulevari predstavljaju oličenje bračne zajednice između prodavnica džidža bidža, burekdžinica i kafića koji su uvek prepuni ljudi zbog čega stičete utisak da se nivo nezaposlenosti u ovom gradu ne nalazi u domenu statističke greške. Naravno, ni jedna metropola nije metropola bez monumentalnih trgova sa raznoraznim konjskim spomenicima i prodavnica kao što su Cartier i NIKE tako da je ceo jedan bulevar blještavo podređen svim tim zahtevnim evropskim standardima kako niko ne bi ostao uskraćen.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Saobraćaj je takođe vrlo važna stvar. Albanci su opsednuti automobilima koji, u ogromnom broju ulicama krstare 24/7. I pored najbolje namere, prilikom prve posete, nisam uspela da "prebrojim" više od dva semafora što je stvaralo izvesnu saobraćajnu konfuziju. Nedostatak semafora nadoknađuje potreba vozača za druženjem tako da pešaci imaju "svojih pet minuta" svaki put kada neko od vozača zastane da se isćaska sa nekim ko mu dolazi iz suprotnog smera. Saobraćaj povremeno prekidaju i razne krave, koze i magarci koje sam već prestala da smatram neuobičajenom pojavom za jednu urbanu sredinu jer njih u Tirani stvarno ima više nego na poljoprivrednoj karti bilo koje od zemalja u razvoju.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ono što će možda odvratiti Marisi od posete ovom gradu jeste kompletni nedostatak gradskog saobraćaja, samim tim i noćnih autobusa koje ona neobuzdano ljubi u svojim postovima :)

Situacija se sa arhitektonskog, urbanističkog i svakog drugog aspekta umnogome popravila otkako je na čelo Tirane došao umetnik. Njemu možemo zahvaliti za vesele fasade zgrada koje možete videti na slici, veći broj semafora, manji broj montažnih kućica u raspadu, manje smeća i manje sveopšteg kolapsa. U Tiranu se sada jako puno ulaže tako da ne sumnjam da će poprimiti sasvim pristojan izgled već za koju godinu.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us

I na kraju ovog kratkog prikaza (jer zaista ima puno toga da se kaže) evo i nekih praktičnih saveta:

Putovanje: svi koji bi putovali iz Beograda imaju direktan let koji košta, u zavisnosti od sezone, između 120 i 200 €. Nepreporučljivo ići autom i ostalim prevoznim sredstvima.

Smeštaj: u Tirani imate dve vrste hotela: skupe i jeftine. Razlika nije samo u ceni smeštaja. U skupom hotelu će vas paziti kao malo vode na dlanu, stvari će vam biti sigurne, imaćete vode i struje i manje-više dobru ishranu. U jeftinom hotelu su sve ove pretpostavke pod znakom pitanja. Moj savet: noćenje u studentskim domovima za strance.

Hrana: pazite gde jedete, sanitarni standardi nisu na najvišem nivou. Jedite samo u onim restoranima koji vam vizuelno ulivaju poverenje.

Voda, Struja, Telefon, Internet: Povremeno ih nema. Naviknete se. Voda iz slavine nije za piće i, kad kažem da nije piće, onda mislim da stvaaaaarrrnooo nije za piće. Ulična rasveta nije luksuz koji traje celu noć što treba imati u vidu prilikom pijanih povrataka u hotel.

Cene: Cene u Albaniji su slične cenama u BG i ZG pa se nemojte kurčiti sa parama.

Ljudi: Veoma ljubazni i predusretljivi. Ako vas zanimaju i sa vizuelnog aspekta, Albanke su prelepe a Albanci baš i ne. Njihovu muškost dodatno srozava činjenica da svi purnjaju one Slim cigarete zbog čega ih definitivno ne mogu svrstati u pogodan materijal za Marisinu firmu "Pravi muškarci ltd." (uvoz-izvoz)

Zabava: Ima je. Skenderbega mi.

Moje predviđanje: Mislim da će se za Albaniju još čuti u turističkom smislu. Jug obećava.

I na kraju, izvinjenje: Mrzi me da pišem o svojim Skadarskim utiscima. Mislim da je ovaj autor to dovoljno dobro opisao za mene :) Have mercy on my academic soul!

PS. Za sve one koji su se pitali zašto u ovom postu nema ni jedne normalne fotografije fakin odgovor je: zato što na ostalim fotografijama ima moje face što ih automatski diskvalifikuje iz kategorije "normalnog" :) I ne, svoj lik nisam razotkrila stavljajući neke od onih krava gore iako bi mnogi pomislili suprotno!

PPS. Liga za zaštitu estetskih prava aerodroma u Tirani mi je najavila demanti i pripretila mi raznim audio-vizuelnim mučenjima ako isti ne objavim.
Tako da očekujte nastavak.
Uskoro.
- 22:20 - Serviraj mi svoje mišljenje sa malo peršuna (21) - Uvrsti ovo u svoju knjigu recepata - Popni se na ove merdevine da okačiš zavesu
05.04.2005., utorak
Zabava u danima žalosti

Ho-Ho-Ho!

Još 10 dana do ispita.

Malo sam manje tu ali vas i dalje čitam.

Dok čekam odluku komisije o relevatnosti moje sledeće blog-teme, šaljem vam jedan zabavan link. Fora je pikadom pogoditi geografski položaj pojedinih glavnih gradova u Evropi.

Moj score --> najbolje pogođen: Kijev; najgore: (o, sramote) Stokholm.
Kako ste vi prošli? Javite u komentarima.


- 20:11 - Serviraj mi svoje mišljenje sa malo peršuna (13) - Uvrsti ovo u svoju knjigu recepata - Popni se na ove merdevine da okačiš zavesu
02.04.2005., subota
Roam around the world

Dok očekujem nove vesti o "state of the Pope" iščitavam njegovu biografiju. Saznajem da je ovaj papa bio pravi globe trotter jer je, za vreme svog pontifikata, posetio preko 600 gradova u 133 države. Šta drugo reći sem wow. WOW !! Volela bih da, na kraju života, i ja imam takav frequent flyer score. Zbog njega se, doduše, ne bih odrekla partijanja, seksa i nekih drugih životnih radosti ali mi ni te radosti ne bi bile tako drage da mi neko kaže da sam osuđena na ovo ovde zauvek.

Ne može se reći da u svom kratkom i plodotvornom životu nisam videla baš ništa. Kada pažljivije prebrojim, shvatam da sam, courtesy of my former fancy position, posetila čak 30 zemalja!! To je respektabilna cifra, posebno za ovu zemlju u kojoj je većini mladih vrhunac putničkog iskustva odlazak na novosadski EXIT festival. Ne kažem ja da je na EXITu loše, naprotiv, ali to više zbog sveopšteg bančenja nego zato što nas je svojim prisustvom počastio npr.Cypres Hill.

Ono što takođe ne mogu reći jeste da sam baš uvek uživala u putovanjima. To će vam potvrditi svi kojima su ona sastavni deo posla. Ume to da iscrpi čoveka: pakovanje, raspakivanje, letenje u 6 ujutru, celodnevna potraga za hotelom u nepoznatom gradu (sa sve koferima), očajne hotelske sobe, hotelska hrana koja vam se momentalno zaleti u guzicu i tamo ostane još duži niz godina, ponekad izluđujuće dosadne konferencije, relativno malo vremena za neko opuštanje i odmor, nemogućnost održavanja kvalitetnog ličnog života usled frekventnog odsustvovanja itd. Ako se još prisetim i svoje KGB epizode u Belorusiji mogu slobodno da zaključim da mi sve to nije bilo baš uvek tako prijatno.

Ipak, i pored toga, nikada me nećete uhvatiti da kažem da mi je bilo loše. Ma kakvi! Prvo, kada bih ja inače - dolazeći iz ove prćije - imala mogućnost da vidim toliko stvari, upoznam toliko ljudi, probam toliko jestivih i alkoholnih domaćih specijaliteta, naučim toliko nepotrebnih izraza na toliko stranih jezika, saznam da se još uvek prodaju stvari veće od konfekcijskog broja 38, letim sa toliko različitih kompanija (od kojih su neke stvarno urnebesne) i sve u svemu, gde bih ja još stekla takvo iskustvo i znanja u tom broju godina? Ne na Discovery Channel-u, u to možete da se kladite.

Naravno, što više putujete, to i apetiti postaju veći. Recimo, mnogi moji prijatelji koji retko putuju bi rekli da bi rado išli u Rim, Barselonu, Pariz, London ... dobro, tu bih i ja išla, da se ne lažemo :) Ipak, tom bih spisku bez razmišljanja dodala Boliviju, Ekvador, Peru, Keniju, Jordan (Mrtvo more mhmhmh), cross country USA, Island, Centralnu Aziju, Japan ili Australiju. Zapravo, atlas sveta bi bio suviše uska odrednica za mene. Da se može i ja bih, kao onaj nesretnik iz N'sync, svoje još nezarađene milione dala za put u svemir. Eto, koliki su moji putnički apetiti pa se vi slikajte!

Baš smo pre neki dan domaćin iz pakla i ja malo razmišljali gde bismo išli na odmor, da na računu imamo par nula a ne samo jednu. Da nam nije ovog idiotskog pasoša koji za izlazak iz zemlje zahteva više nalepnica nego albumi sa samolepljivim sličicama iz Gornjeg Milanovca, ne bi nas ni mrtve videli u nekoj turističkoj agenciji. Prvo: zato što mrzimo seronje iz turističkih agencija. Drugo: zato što mrzimo seronje koji putuju sa turističkim agencijama. Mi smo više likovi za samostalnu organizaciju i malo avanture. A: zato što je tako jeftinije i uzbudljivije. B: zato što nas suživot sa nekim preterano zabrinutim turističkim vodičem suviše podseća na rekreativnu nastavu u osnovnim školama.

Ipak, pošto svako značajnije putovanje zahteva posedovanje vize, preporučljivo je putovati sa turističkim agencijama. Nakon što smo si prošle godine dali balkanskog jet setterskog oduška letujući na otoku Hvaru sa Lepom Brenom, ove godine smo želeli da odemo malo dalje i iskusimo nešto novo. Da baš možemo da biramo, pre biste nas videli u ovoj grupi nego ovde. Ipak, da ne bude zabune, išli bismo i na ovo drugo mesto da je hleba i igara :)

Ipak, najzanimljivija ideja nam se "ukazala" pre nekoliko nedelja. Naime, u novinama smo pročitali da se otvara turističko tržište prema Libiji. Iako JAT već godinama leti za Tripoli nikada nismo ozbiljno razmišljali o toj destinaciji prosto zato što nismo imali pojma kako tamo stvari stoje sa turistima i sličnim zajebancijama. I zaista, Libija se ne može pohvaliti epitetom turističke velesile obzirom da nema hotelskih kompleksa i inih smeštaja duž obale iako svakako deluje fascinantno. Ono što su naši "turistički radnici" obećali jeste da će problem sa nedostatkom hotela na moru rešiti svakodnevnim putovanjima iz Tripolija u različite gradove što je, iako malo naporno, zvučalo jako primamljivo. Pored odmora imali smo tajnu misiju da oslobodimo čuvene bugarske medicinske sestre ali to, zarad uspeha "misije", nismo bili spremni da obnarodujemo pre vremena.

Ipak, teško da smo uspeli da sakrijemo razočarenje kada je ponuda izašla u javnost. Iako deluje interesantno, za naše je pojmove preskupa. Za taj novac se može ići dva do tri puta u Egipat i Tunis, jedan i po put u Maroko a za kojih 100 eura više i na Kubu. Pa sad, Maroko, Kuba ili Libija?hmmmmm *vaganje*. Prosudite sami. Mi ionako nemamo taj izbor. Ili tih 2500€ izbora, da budem preciznija.

I pored svih ovih prepreka, domaćin i ja ne prestajemo da sanjarimo. Trenutno smo ovde. Tamo sam već bila i mogu vam reći da je vredno svake pare. Šteta što su to saznali i oni dosadni Japanci sa fotoaparatima. Kladim se da ih je milion već pristiglo u Vatikan. Nedao bog da se nešto desi bez njihovog prisustva. Ostaje nam samo da se ponadamo da neće otkriti da je jedna od poslednjih papinih želja bila da poseti Beograd. Kad to saznaju, e, tada smo stvarno najebali. I mi i naši "prezaposleni" "turistički radnici".

- 22:41 - Serviraj mi svoje mišljenje sa malo peršuna (8) - Uvrsti ovo u svoju knjigu recepata - Popni se na ove merdevine da okačiš zavesu

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>